Navršilo se 80 godina od smrti Božidara Žugića, poručnika vojske Kraljevine Jugoslavije, rodom iz Bara Žugića iz Crne Gore, mjesta u podnožju Durmitora, koga je ratni vihor kao školovanog oficira zatekao u Gložanu, nadomak Bačkog Petrovca u Srbiji gdje je i okončao svoj mladi život.
Toga 13. aprila 1941. godine, samo nedjelju dana nakon okupacije, prilikom predaje 10. posadnog puka od strane pukovnika Božidara Ristića, Hortijevim mađarskim fašistima, poručnik Žugić je braneći oficirsku čast i zakletvu datu otadžbini, sa 16 saboraca istupio ispred postrojenog puka za predaju i uzviknuo: „Ne prihvatam predaju, tako se ne brani otadžbina”? Potegao je pištolj u trenu pucajući u svog komandanta i mađarskog oficira. Ruke dva protivnika pale su prije ozvaničenja kapitulacije. Iako iznenađeni i zaprepašćeni, hortijevci su se brzo pribrali i izrešetali mitraljeskom vatrom hrabrog Durmitorca Žugića, a preko njegovog mrtvog tijela prešle su gusjenice tenka. U istom mahu ubili su još 16 njegovih saboraca.
Mještani Gložana, sela sa pretežno slovačkim stanovništvom, sahranili su nastradale jugoslovenske vojnike. Sveštenik Ljubiša Popović, iz Begeča, održao im je opelo, ali okupatori nijesu dozvolili da se opelo održi i Žugiću. On je zakopan u zaseban grob, pored puta, odvojeno od saboraca. Međutim, 1960. godine svi su zajedno sahranjeni kada im je boračka organizacija Gložana podigla spomenik. Mještani Gložana i danas čuvaju sjećanje na legendu o hrabrom oficiru. Tako je bilo i ovog 13. aprila kada je u ovom malom vojvođanskom selu obilježeno 80 godina jubileja jednog od najvećih patriotskih činova, kada su se ponovo okupili i evocirali uspomenu na ovaj tragični i pomalo zaboravljeni događaj iz naše istorije. Obraćajući se Jelena Marković, unuka divizijskog đenerala Ilije Žugića, iskazala je divljenje prema junaštvu Božidara i svih ostalih boraca posle njega, koji su sebe žrtvovali u ime ideala, uvjerenja i otadžbine. Ona je uputila riječi zahalnosti predstvnicima države Srbije, lokalnoj samoupravi i mještanima Gložana za sve ono što su do sada učinili da ime hrabrog poručnika ne padne u zaborav.
– To su neprocjenjive vrline. Neka je slava i hvala Božidaru i svim vojnicima desetog posadnog puka vojske Kraljevine Jugoslavije koji herojski položiše svoje živote za otadžbinu. Zbog toga što je bio vojnik zaklet kralju i otadžbinu Božidar nikada nije proglašen od strane države za narodnog heroja. Ali mu je to zvanje neformalno dao narod. I danas se u njegovom zavičaju naziva Durmitorskim Obilićem, a po jedna ulica u Žabljaku i Pljevljima nose njegovo ime. Spomenici na rijeci Tari i u Pljevljima putokaz su mladim ljudima u tom kraju kako se za otadžbinu živi i mre. A ovaj divni spomenik pred kojim danas stojimo predstavlja ponos svih nas. Hvala neizmjerno plemenitim Slovacima, mještanima sela Gložana, koji sa neizmjernom ljubavi, pijetetom i poštovanjem čuvaju uspomenu na Božidara Žugića – kazala je Marković.
Organizatorima obilježavanja ovog jubileja pozdravno slovo uputili su mještani durmitrskog sela Novakovići, rodnog mjesta Božidara Žugića i bratstvo Žugić.
– Srca su nam ispunjena radošću što se na ovaj veliki dan i 80 godina kasnije nije zaboravilo ime našeg bratstvenika Božidara Vukašinovog Žugića. Navršava se punih 80 godina od kada se zauvijek preselio u legendu naš Božidar i od kada je postavio putokaz svim iskrenim rodoljubima i patriotama, a vojnicima najviši nivo na ljestvici časti, samožrtvovanja i odanosti uniformi. Svim Žugićima, bilo da oni žive u Crnoj Gori, Srbiji, Republici Srpskoj ili bilo gdje u svijetu, ostavio je svjedočanstvo kakvi smo nekada bili i opomenu i amanet kakvi treba da budemo – navodi se u pozdravnom pismu, uz podsjećanje da se Božidar rodio u porodici u kojoj patriotizam i rodoljublje nikada nisu dovođeni u pitanje.
V.Š.

---

Spomenik sinu
Pošto je poručnik Žugić bio pripadnik jugoslovenske kraljevske vojske, čin njegovog herojstva nedovoljno je istican. Ta nepravda je pritiskala njegovu porodicu a njegova majka Marija, inače unuka vojvode Tripka Džakovića, potrudila se da se to zabilježi i sačuva. Podigla je sinu spomenik u neposrednoj blizini mosta na Đurđevića Tari, ali ne dočekavši njegovo otvaranje. Spomenik je izrađen čekao na dozvolu komunističkih vlasti nekoliko godina a ubrzo posle njene smrti mu je 1966. godine spomenik i postavljen uz velelepno zdanje legendarnog mosta na rijeci Tari.